Marko Tulije Ciceron (lat. Marcus Tullius Cicero) je bio antički rimski filozof, državnik, pravnik i politički teoretičar i najznačajniji rimski govornik.
“Život koji nam je dala priroda kratak je, ali sećanje na valjano upotrebljen život večno je!”
“Život bez prijateljstva je ništa.”
Marko Tulije Ciceron,najveci rimski besednik i prozni pisac,rodjen je u Arpinu krajem II veka pre nove ere.Porodica mu je pripadala viteskom stalezu i bila izuzetno uticajna i ugledna u rodnom gradu,a njegov otac imao je vazna poznanstva sa mocnim licnostima iz senatorskih krugova Rima.I Ciceron i njegov nesto mladji brat Kvint stekli su svestrano i temeljno obrazovanje iz oblasti besednistva,prava I filozofije.U toku skolovanja u Rimu,Ciceron se zblizio sa Titom Pomponijem Atikom,koji ce kasnije,ugledan i bogat,citavog zivota odrzavati veze sa mnogim uticajnim ljudima,ali i ostati sasvim nezainteresovan za aktivno bavljenje politikom.Atik je Ciceronu bio savetnik,izdavac knjizevnih dela I ostao njegov najiskreniji i najodaniji prijatelj sve do smrti.
Ciceronova je mladost bila pracena brojnim potresima:saveznickim ratom,sukobom Marija i
Sule,a potom i zastrasujucom Sulinom diktaturom.Jedno vreme je cak proveo van
Rima,koristeci priliku da produbi svoje obrazovanje na Rodosu i u Atini.
Posle Suline smrti,ponovo se vraca u prestonicu,gde se zeni,dobija kcer Tuliju i sina Marka,i bavi se advokatskim poslovima.Ubrzo stupa i u drzavnu sluzbu-najpre kao kvestor na Siciliji,a zatim i kao senator u Rimu,postajuci tako prvi clan svoje porodice na ovoj poziciji.Nedugo zatim,Ciceron postaje edil,potom pretor,da bi,konacno,dospeo i do polozaja konzula.Upravo u vreme njegovog konzulata doslo je do pokusaja Katiline,kandidata porazenog na konzulskim izborima,i njegovih pristalica da se vlasti domognu vojnom
silom(Katilinina zavera).Ciceron je u Senatu zauzeo neumoljiv stav prema zaverenicama i uspeo da svojim uticajem izdejstvuje tzv.senatus consultum ultimum,po kojem su Katilinine pristalice bile osudjene na smrt.Nakon kratkotrajnog trijumfa,uRimu se pojavila opozicija i Ciceron je svoj radikalni stav,koji je za posledicu imao pogubljenje rimskih gradjana bez regularnog sudjenja,platio progonstvom u Solun.
Posto se nakon godinu dana vratio u Rim,Ciceron jenastavio da se bavi advokaturom.Kao prokonzul-upravnik provincije Kilikije,boravio je u Maloj Aziji .51.godine.Po povratku,u vreme burnih politickih dogadjaja nacinio je nekoliko pogresnih politickih procena i poteza,sto ga je na kraju kostalo glave.
Ni sa jednim od clanova Prvog trijumvirata nije imao stabilne i jasne odnose:Cezara nije voleo,dok je s Pompejem pokusavao da izgradi prijateljstvo,koje nikada nije bilo iskreno i pouzdano.Nakon Krasove smrti doslo je do sukoba izmedju Cezara iPompeja,sto je rezultiralo bitkom kod Farsale.Ciceron,kao pristalica pobedjenog Pompeja,sa zebnjom iscekuje Cezarovu presudu.
Iako od njega dobija oprostaj,zivot mu u tom period donosi niz licnih poraza i tragedija:stalne razmirice sa bratom Kvintom,razvod od Terencije i
preranu smrt voljene kceri Tulije.Stoga nimalo ne cudi cinjenica da se upravo u to vreme posvetio intenzivnom sastavljanju filozofskih spisa.
Po smrti omrazenog Cezara,politicki se aktivira poslednji put.U Rimu se kao pretendenti na vlast pojavljuju Antonije i mladi Oktvijan,na ciju se stranu tada svrstava i Ciceron.U to vreme odrzao je u Senatu niz ostrih govora uperenih protiv Antonija,nazvanih Filipike
.Ali 43.godine pre nove ere Oktavijan,Antonije i Lepid sklapaju Drugi trijumvirat,i kada je,po obicaju,zapoceo obracun sa politickim protivnicima,kao zrtva Antonijevih proskripcija stradao je i Ciceron.
Trijumvirat je stavio van zakona svoje neprijatelje i rivale odmah po svom zakonskom ozvaničenju na period od pet godina. Tako su Ciceron i svi njegovi istomišljenici proglašeni državnim neprijateljima mada je Oktavijan navodno dva dana pokušavao sprečiti stavljanje Cicerona na "crnu listu".
Od svih "nepoželjnih", upravo je Ciceron bio najviše proganjan. Veliki dio javnosti je bio uz njega i mnogi ljudi nisu hteli prijaviti da su ga videli. Naposletku je uhvaćen 7. decembra 43. godine p. n. e. kod mesta Formia dok je putovao u nosiljci u pokušaju da se ukrca na brod za Makedoniju. Kada su ubice centurion Herenijus i tribun Popilijus stigli, Ciceronovi robovi su rekli da ga nisu videli ali ga je odao Filolog, oslobođeni rob Ciceronovog brata Kvinta.
Kada je uhvaćen, navodno su Ciceronove posljednje riječi bile: "Nema ničeg ispravnog u onome što činiš vojniče, ali barem pokušaj da me ubiješ kako treba" a zatim se naklonio i nagnuo glavu van nosiljke gladijatorskim gestom kako bi im olakšao nameru. Izlaganjem vrata i grla pokazao je da neće pružati otpor. Historičar Plutarh navodi da ga je tada Herenijus ubio i odsekao mu glavu. Prema Antonijevim instrukcijama, Ciceronove ruke koje su napisale Filipike, govore protiv Antonija, su također odsečene i skupa sa glavom javno izložene u centru Rima (rostra - govornica, u Forum Romanum).Njegova je glava po naredjenju bila izlozena na forumu,kao opomena Antonijevim neistomisljenicima.
Ciceronovo literarno nasledje sastoji se od 58 sacuvanih govora,vise spisa na temu teorije
besednistva,filozofskih dela mahom kompilatorskog karaktera i najzad,njegove licne prepiske.Sacuvano je preko 900 pisama,te Ciceron uz Svetog Avgustina
predstavlja licnost o kojoj imamo ubedljivo najvise podataka i u ciji zivot zaista mozemo da zavirimo iz neposredne blizine.
Pisma su podeljene u cetiri zbirke:
Ad Quintum fratrem,
Ad Atticum,
Ad familiars
i Ad Marcum Brutum
Ciceronova pisma predstavljaju,izmedju ostalog,i neprocenjivo vredan izvor za razumevanje i precizno datiranje niza dogadjaja iz rimske istorije.
Retko su o kojem čoveku, koji se istakao javnim delovanjem, izrečena tako oprečna mišljenja kao o Ciceronu. I dok je bio živ bilo je onih koji su ga odobravali i onih koji su ga napadali; nikoga nije ostavljao ravnodušnim.
Uz odlične sposobnosti i duha i srca Ciceron se odlikovao moralnom čistoćom, umerenošću bez pohlepe, savesnošću u vršenju dužnosti; veran je, ako i ne nežan muž, brižan otac, iskren prijatelj, dobar brat i blag gospodar.
Ovakvim kvalitetama u određenoj meri su kompenzovane njegove mane: častoljublje, hvalisavost, neodlučnost i malodušje.
Bio je neumoran u proširivanju svoga znanja. Ciceron je imao receptivan duh, ali nije bio stvaralac novog i posebnog. Tako se može razumeti njegovo ponekad neodlučno držanje u javnom životu ali mu niko ne može poreći patriotizam.
Imao je "volju najboljeg građanina" (voluntas optimi civis, Kvintilijan 12, 1, 6), bio je "čovek koji voli domovinu" (Plutarh, Cic. 49, 5), a sam je rekao da "od domovine nikome ne sme biti ništa slađe" (nec locus tibi ullus dulcior esse debet patria, Ad fam. 4, 9, 3).
Iako Cicerona samo njegov receptivan duh ne može kvalifikovati kao jednog od najvećih pisaca sveta, i iako njegova veličina nije bila u iznošenju vlastitih originalnih misli, ipak je bio velik, možda i najveći ikada, u naporima uloženim u nesebično i sasvim uspešno širenje misli drugih autora.
Ciceron je bio nadaren i energičan pisac koji se interesovao za veliki broj tema s naglaskom na helenističku filozofsku i retoričku tradiciju iz koje je imao sveobuhvatno obrazovanje. Zahvaljujući kvalitetu i pristupačnosti Ciceronovih tekstova njegovi su radovi opste prihvaćeni i čine deo obavezne lektire. Njegov uticaj je bio još veći nakon mračnog srednjeg veka u Evropi - od svih radova latinskih autora najviše je preživelo Ciceronovih. Ciceron je još uvek jedan od najvažnijih izvora podataka o rimskoj istoriji.
Nijedna ličnost rimske književnosti nema tolikih zasluga za širenje helenske kulture i civilizacije po onom delu goleme rimske države, na kojem se govorilo i čitalo latinski, koliko Ciceron. Pa ako se uzme u obzir i činjenica da ta helenska, gotovo samonikla kultura, s izuzetkom neznatnog hititskog i feničanskog uticaja, preko kultura s područja oko reke Nil i Mezopotamije, zatim svog širenja preko rimske imperije, postaje kroz kršćanstvo od helensko-rimske evropska kultura, a nakon otkrića na početku novog veka i svetska, onda Ciceron jasno mora biti prihvaćen i uvažen kao jedna od najistaknutijih ličnosti celog sveta zaslužna za širenje te kulture.
📷
CICERONOVI NAJPOZNATIJI CITATI
O tempora! O mores! (O, vremena! O, običaji! - In Catilinam)
Et monere et moneri proprium est verae amicitiae. (Opominjati i biti opominjan svojstvo je pravog prijateljstva.)
Sine amicitia vita nulla est. (Bez prijateljstva život nije ništa.)
Amicus vitae medicamentum. (Prijatelj je lek života.)
Amicitia nisi inter bonos esse non potest. (Prijateljstvo može postojati samo među dobrima, De Amicitia.)
Imago animi vultus est, indices oculi (Slika duše je lice, oči su pokazatelji.)
Neque se quae sentio audeam, neque ea quae non sentio vellim scribere. (Niti se usudim pisati što osećam, niti želim pisati što ne mislim.)
Minima sibi quisque est notus. (Svako je sebi najmanje poznat.)
Nihil agere delectat. (Veselo je ne raditi ništa, De Oratore.)
Cuiusvis hominis est errare, nullius nisi insipientis in errore perseverare. (Svi ljudi greše, ali nijedan osim ludoga ne ustrajava u grehu.)
Male parta male dilabuntur. (Zlo stečeno zlo propada, In Antonium.)
Ubi bene ibi patria. (Gde (mi) je dobro, tamo (mi) je domovina.)
Diligentia comparat divitas. (Marljivost pribavlja bogatstvo.)
Nihil tam munitum quod non expugnari pecunia possit (Ništa nije tako utvrđeno da se ne bi moglo osvojiti novcem, In Verrem.)
Cui placet, obliviscitur; cui dolet meminit. (Kome se sviđa zaboravlja, koga boli pamti.)
Literarum radices amarae, fructus dulces. (Korenje znanja je gorko, plodovi su slatki.)
Memoria minuitur nisi excertur. (Pamćenje slabi ako se ne vežba.)
Vitam regit fortuna, non sapientia. (Životom upravlja sudbina, ne mudrost.)
Virtus hominem iungit deo. (Vrlina spaja čovjeka s Bogom.)
Potestas in populo, auctoritas in Senatu. (Moć narodu, autoritet Senatu, De Legibus.)
Arma togae cedant! (Filipike)
Legum servi sumus ut liberi esse possimus. (Sluge smo zakona da bi mogli biti slobodni.)
Liberae sunt nostrae cogitationes. (Slobodne su naše spoznaje, Pro Milone.)
Vivere est cogitare. (Živeti je razmišljati.)
Consuetudinus magna vis est. (Velika je moć navike, Tusculanae Disputationes.)
Summum ius summa iniuria. (Najveće pravo (je često) najveća nepravda.)
Difficilis est cura rerum alienarum. (Teška je briga o tuđem.)
Iustitia est omnium et domia et regina virtutum. (Pravednost je gospodarica i kraljica svih vrlina, De Officiis.)
Mea mihi conscientia pluris est quam omnium sermo. (Više mi znači moja savest nego govor svih.)'
Saepe nihil inimicius est homini quam sibi ipse'. (Čovek je često sebi najveći neprijatelj, Epistulae ad Atticum.)
Grave ipsius conscientiae pondus. (Težak je teret vlastite savesti, De Natura.)
Fortior est qui cupididatem vincit, quam qui hostem domat. (Hrabriji je onaj koji pobedi požudu od onog koji pokori neprijatelja.)
Quousque tandem abutere, Catilina, patientia nostra? (Do kada ćeš zloupotrebljavati naše strpljenje Katiline? In Catilinam.)
Philosophia medetur animis, inanes sollicitudines detrahit, cupiditatibus liberat, pellit timores. (Filozofija leči duše, uklanja isprazne brige, oslobađa od strasti, tera strahove.)
Omnia mea mecum porto. (Sve svoje sa sobom nosim.)
Stultorum plena sunt omnia. (Sve je puno ludaka, Epistulae ad Familiares.)
Vitae brevis cursus, gloriae sempiternus. (Trajanje života je kratko, slave večito, Pro Sestio.)
Apex est autem senectutis auctoritas. (Ugled je ukras starosti.)
Comments